Kada govorimo o jezično-govornoj organizaciji mozga i pripadajućim specifičnostima logično je krenuti od pitanja koja je razlika između pojedinaca s očuvanom funkcijom govora od onih kojima je ta sposobnost narušena. U skladu s time, postoje i brojni neurolingvistički modeli koji opisuju takve pojave. Kako bismo što uspješnije pristupili toj problematici potrebno je vidjeti koji su najčešći poremećaji jezičnih funkcija, ali i što je to neurolingvističko programiranje i teorija učenja.

 

Proučavajući stručnu literaturu nailazimo na činjenicu kako se o ekspresivnom obliku jezika (govora), tj. njegovoj proizvodnji pisalo prije nego o receptivnom obliku, tj. razumijevanju govora. Između ostaloga to je iz razloga što se sve do 60-ih godina 20. st. vjerovalo kako je razumijevanje govora pod pojmom uma te kako se njime više bave filozofija i religija. Danas, naravno, znamo kako je u pozadini svega mozak i neurolingvistika, a u kontekstu jezika poglavito lokalizacija funkcija unutar mozga. Također, istraživanja jasno pokazuju kako osobe s oštećenjem lijeve hemisfere imaju teškoća u čitanju, pisanju i razumijevanju govora. Ipak, nemoguće je odvojiti funkcioniranje lijeve i desne hemisfere te je potrebitost harmonije između dvaju hemisfera za uspješnu jezično-govornu produkciju neupitna.

 

U današnje vrijeme jasno je kako jezik i govor čovjeka možemo i računalno simulirati te time ulazimo u područje neuralnih mreža čime pokušavamo replicirati moždanu aktivnost unutar računalnog software-a. Zanimljivo je kako su istraživači neurolingvistike još početkom 90-ih godina kroz pokuse i simulacije zaključili kako u mozgu ne postoji samo jedan rječnik, već više njih. Upitno je koliko su ti rječnici ovisni o neuralnim mehanizmima koji upravljaju sintaksom i proizvodnjom govora, a koliko su oni asocijacijski jer predstavljaju i spremište znanja o svijetu koje je svaki pojedinac stekao iskustvom. U svakom slučaju kompleksne neuralne mreže ljudskog mozga teško je usmjeriti u bilo kojem smjeru ili staviti u bilo kakvu ladicu. Plasticitet i mogućnosti prilagodbe zapravo su beskrajne. No, toj tematici vratit ćemo se nešto kasnije. Zadržimo se trenutno na dva područja koja svjedoče o lokalizaciji jezičnih i govornih područja unutar mozga: klinički slučajevi te osobe s prerezanim corpus callosumom.

 

 

Unutar kliničke populacije razlikujemo tri najčešća i najbolje opisana poremećaja jezičnih funkcija  – afazija, aleksija i agrafija. Afazija je gubitak ili poremećaj govora koji uključuje smanjenu mogućnost razumijevanja ili izražavanja (ekspresiju) riječi odnosno njihovih neverbalnih ekvivalenata. Afaziju treba razlikovati od razvojnih poremećaja govora, motoričkih oštećenja mišića koji upravljaju artikulacijom i fonacijom (dizartrija, disfonija). Dijeli se na motoričku i senzornu afaziju. Senzorna afazija (Wernickeova afazija) je nemogućnost prepoznavanja riječi ili smislenih čujnih, vidnih ili taktilnih informacija. Uzrokovana je oštećenjem posteriosuperiornog dijela temporalnog režnja za govor dominantne hemisfere. Kod motoričke afazije (Brocina afazija) mogućnost razumijevanja riječi je očuvana, no mogućnost pronalaženja adekvatnih riječi je oštećena, posljedica je oštećenja posterioinferiornog dijela frontalnog režnja. Kod aleksije, radi se o stečenoj nesposobnosti čitanja zbog oštećenja polutke mozga (lijeve u dešnjaka). Može biti agnostička, kada bolesnik ne može prepoznati slova, ali može normalno pisati i govoriti, ili afazična, kada bolesnik ne može ni čitati ni pisati, a često mu je poremećen i govor. Na kraju, agrafija predstavlja stečenu nesposobnost pisanja uz sačuvanu snagu i koordinaciju mišića ruku; znak je oštećenja lijevoga tjemenog režnja mozga. Što se tiče pojedinaca koji imaju nepovezane hemisfere (bilo da je to urođeno ili posljedica presijecanja corpus callosuma) višekratno je uočeno kako u takvim slučajevima lijeva hemisfera ima vodeću ulogu u semantičkim asocijacijama, ali i desna ima iznenađujuće bogat slušni leksikon. Zanimljivo je i kako sama lijeva hemisfera, kada je odvojena od desne, ima teškoće u brzini čitanja i bogatstvu govornog rječnika. Dakle, kako je i ranije istaknuto, dvije hemisfere uvijek teže sukladnosti te se međusobno nadopunjuju. Svaka od njih ima vrlo širok raspon kognitivne kompetencije koja je dovoljna za podržavanje različitih ponašanja, uključujući i neka koja bi u određenim uvjetima bolje izvela suprotna hemisfera.

 

Moderni neurolingvistički modeli oslanjaju se na neurolingvističko programiranje i teorije učenja. Ranije je istaknuto kako je uz poremećaje jezičnih funkcija upravo taj aspekt temelj za teorijsko razumijevanja govora. Naravno, postoje i nešto općenitiji modeli, poput Wernicke-Geschwindovog modela ili Hipoteze o specijalizaciji oblika, no zadržat ćemo se na novijim saznanjima. Neurolingvističko programiranje (NLP) razvijeno je u SAD-u 70-ih godina 20. st. i danas je općeprihvaćeno te izuzetno popularno. To je metoda komunikacije i osobnog razvoja, model psihoterapije, metoda edukacije i sl. Tvorci NLP-a tvrde da postoji veza između neuroloških procesa (“neuro”), jezika (“lingvistički”) i obrazaca ponašanja naučenih kroz iskustvo (“programiranje”) te da oni mogu biti promijenjeni kako bi se postiglo određene ciljeve u životu. Zamjerka NLP-u je to što zapravo predstavlja pseudoznanost te sadrži manjak znanstveno potvrđenih činjenica. No, ako uđemo dublje u samu tematiku, jasno je kako i ne može biti drugačije zbog specifičnosti neurolingvističkog područja te brojnih varijabli koje treba uzeti u obzir kada se bavimo njenim istraživanjem. Isto tako, sva agilnost ljudskog jezika sama po sebi onemogućuje njeno egzaktno obuhvaćanje i definiranje. No, uspjeh je već u traženju odgovora i pokušaju opisivanja jedne takve teorije. Ako znamo da je NLP u biti metodologija koja se temelji na sposobnosti da stvarajući nove mentalne obrasce i reprogramirajući ponašanje kreiramo budućnost kakvu želimo, priča o njemu kao pseudoznanosti zapravo gubi smisao. Za razumijevanje neurolingvističkog programiranja potrebno je poznavati tri aspekta koji ga opisuju; subjektivitet, svjesnostučenje. Subjektivitet podrazumijeva subjektivno percipiranje svijeta koje je karakteristično za svakog pojedinca čime kreiramo subjektivne reprezentacije našeg iskustva. Nadalje, svjesnost ima dvojnu prirodu – svjesni i nesvjesni dio. Stoga, spomenute subjektivne reprezentacije mogu biti dio svjesnog ili nesvjesnog uma. Iako djeluje apstraktno, treći aspekt rasvjetljava situaciju. Učenje ili teorija učenja u ovome kontekstu predstavlja sposobnost (veću ili manju) pojedinca da svoje subjektivno viđenje svijeta oko sebe na svjesnoj razini ugradi u vlastito ponašanje te putem modeliranja ili imitacije unaprjeđuje samoga sebe. Uloga jezika u tome procesu je neizmjerna, te zapravo i ne treba posebno naglašavati kako proces koji je upravo opisan bez komunikacije ne bi imao nikakvog smisla. Jezik kao takav je ugrađen u samu bit ljudskog funkcioniranja, a svaki pokušaj da njegove mogućnosti stavimo u službu vlastite i opće dobrobiti predstavlja logičan korak u razumijevanju samoga sebe, ali i društvenih procesa.

Video izvor: www.youtube.com